Putovanje u Izrael

Otkrijte jedinstveni spoj drevne povijesti i najmodernije sadašnjice u Svetoj Zemlji, jedinstvenom Izraelu.

Azur Tours Vam s ponosom nudi nezaboravno putovanje u Izrael. Ovaj jedinstveni kutak Bliskog Istoka u sebi obuhvaća više značaja za vjeru i povijest nego bilo koji dio svijeta: Sveta Zemlja, mjesto gdje je nastalo jednoboštvo; Jerihon kao najstariji utvrđeni grad na svijetu; Akra s mirisom križarskih ratova, poprište viteških bitaka i bezbrojnih zvjerstava u ime različitih vjera u istoga Boga; Jeruzalem kao grad svet trima velikim svjetskim religijama – židovskoj, kršćanskoj, te muslimanskoj, s neusporedivom povijesnom “patinom" koju ovakav status nosi; Tel Aviv kao mjesto jednako ponosno na svoj modernizam i gledanje ususret budućnosti koliko je Jeruzalem ponosan na svoju povijest… teško je ovdje uopće išta opisati bez da se odmah zađe u superlative. Jednostavno – dođite i iskusite: doživljaje koji Vas ovdje čekaju ćete pamtiti cijeli život.

Zašto putovanje u Peru s Azur Toursom?

• Iskustvo i pouzdanost: dugo smo prisutni na turističkom tržištu i nudimo pažljivo osmišljene programe putovanja u Izrael
• Visoka kvaliteta: surađujemo s pouzdanim partnerima u Izraelu i garantiramo vrhunsku uslugu tijekom cijelog putovanja
• Raznolikost: nudimo širok izbor programa putovanja, od klasičnih tura po najpoznatijim znamenitostima do avanturističkih putovanja i tematskih tura
• Prilagodba: Vaše želje su nam prioritet, stoga Vam nudimo i mogućnost prilagodbe programa Vašim individualnim potrebama i interesima

Predstavljamo Vam neke od destinacija te atrakcija u Izraelu koje možete posjetiti s Azur Toursom:

Nazaret

S nešto manje od osamdeset tisuća stanovnika, Nazaret je danas najveći grad izraelske Sjeverne pokrajine; s obzirom na strukturu stanovništva, danas ga se popularno naziva i “glavnim gradom izraelskih Arapa." Izraelski Arapi dijele podrijetlo s Palestincima, ali za razliku od njih ne žive na okupiranim teritorijama, te imaju puno izraelsko državljanstvo – dapače, čine otprilike petinu stanovništva Izraela. Od Izraelskih Arapa Nazareta, otprilike dvije trećine su muslimani, a preostala trećina kršćani. Naravno, današnja glavna atrakcija Nazareta za posjetitelje je biblijska – radi se o mjestu u kojem je odrastao Isus. S obzirom da to od Nazareta već dugi niz stoljeća čini hodočasničko odredište, turizam je ovdje pretežno sakralni. Prvo od svega, tu je katolička Bazilika Marijinog Navještenja, prema predaji izgrađena na mjestu gdje je ranije bila Marijina kuća, to jest na mjestu gdje je anđeo Gabrijel Mariji navijestio Isusovo čudesno rođenje. Bazilika je iznenađujuće nova: izgrađena je tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća u stilu talijanskog brutalizma, nakon što su 1954. ovdje demolirani ostatci privremenih crkava iz prethodnog doba. Uz sakralni značaj, crkva je poznata i po velikom broju mozaika koje su za nju izradili majstori iz raznih krajeva svijeta. Pravoslavna crkva sv. Gabrijela (Gavrila) iz osamnaestog stoljeća je još jedna ovdašnja sakralna građevina za koju postoji predaja prema kojoj ju se povezuje s Navještenjem – u ovom slučaju, radi se o tome da je izgrađena nad izvorom gdje je Marija prema predaji išla po vodu, pa je prema pravoslavnoj tradiciji ovdje doživjela i Navještenje. Izvor vodom snabdijeva jednu od crkvenih kapela, a nekoć je snabdijevao i javni “Marijin izvor" udaljen nekih 140 metara; međutim, izvor ima još jedino hodočasničku vrijednost, jer je presušio još tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Akko

Smješten u obalnoj ravnici Sjeverne pokrajine Izraela, ovaj grad s tri imena – “Akko" za Izraelce, “Akka" za Arape, a “Akra" za kršćane, je odavno od posebnog strateškog značaja s obzirom na prirodnu zaštićenu luku na sjevernom kraju Zaljeva Haife. Grad je bio značajno središte još tijekom brončanog doba, što ga čini jednim od najduže kontinuirano naseljenih gradova na svijetu. Poseban značaj grad dobiva u vrijeme križarskih ratova, kad služi kao ključna luka za pristup Svetoj Zemlji, te povrh toga kao utvrda-utočište gdje su se križari mogli povući pred neprijateljskim vojskama, te se ovdje održati snabdijevanjem s mora. Najpoznatije bitke križarskih ratova su se odvijale oko ovog grada: ovdje su se sukobljavali Saladin i Richard Lavljeg Srca potkraj dvanaestog stoljeća; isto tako, ovdje je bilo posljednje križarsko uporište u Svetoj Zemlji, koje su muslimanske vojske egipatskih Mameluka konačno osvojile 1291. godine; grad je nakon toga bio temeljito razoren, te je bio tek ribarsko seoce sve do osamnaestog stoljeća. Stara gradska jezgra je na listi Svjetske baštine UNESCO-a; od 1990-tih godina naovamo ovdje teku intenzivna arheološka iskapanja. Khan al-Umdan (“Prenoćište stupova") je najveći od očuvanih hanova iz otomanskog razdoblja; monumentalne gradske zidina su izgrađene tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća, koristeći ostatke križarskih zidina kao osnovu. Gradska citadela je iz otomanskog razdoblja, ali su međutim arheološka iskapanja ispod nje otkrila ruševine monumentalnog kompleksa Glavnog zapovjedništva vitezova hospitalaca (red sv. Ivana Jeruzalemskog).

Haifa

Smještena na obroncima brda Carmel uz obalu Sredozemnog mora, Haifa je nakon Tel Aviv-a i Jeruzalema treći najveći grad Izraela, te najveća komercijalna luka države. Panoramski pogled s planine Karmel na cijeli grad je fantastičan; iako grad nije poznat po nekim posebnm atrakcijama, svejedno valja istaknuti dva posebna mjesta. Prvo od njih je karmelićanski samostan Stella Maris, s pećinom koju predaja povezuje s biblijskim prorokom Elijom; drugo je pak posebno po tome što pripada opskurnoj vjeri koju se naziva “Bahá’í." Mjesto se popularno naziva “Viseći vrtovi Haife"; sastoji se od vrtova-terasa s monumentalnim stubištem i svetištem na vrhu, te izgledom pomalo podsjeća na Sanssouci u berlinskom Potsdamu, samo bez  vinove loze i bez njemačke pretencioznosti.

Ovu vjeru je u devetnaestom stoljeću osnovao perzijski aristokrat Bahá’u’llah, s idejom-vodiljom esencijalne vrijednosti svih religija te jedinstva čovječanstva; iako divljački proganjana na području Bliskog istoka još od osnutka, ova vjera danas broji između pet i osam milijuna poklonika diljem svijeta. Sve u svemu, radi se o jednoj od najpopularnijih atrakcija i Izraelu uopće – što možda i nije čudno, jer na neki način u čitavoj Svetoj Zemlji jedino ovdje, na prostoru koji pripada potpuno zasebnoj vjeri, mogu jednako doći uživati i Židovi, i muslimani, i kršćani, bez ikakve “zadrške" i tematike koja bi ih sukobila.

Galilejsko jezero

Smješteno na sjeveru zemlje tik do Golanske visoravni, Galilejsko jezero je najveće slatkovodno jezero Izraela (Mrtvo more je naravno još veće, ali se kod njega radi o slanom jezeru), te najniže slatkovodno jezero na svijetu – površina mu je nekih 209 do 215 metara ispod razine mora, ovisno o sezonskim i inim varijacijama u količni vode. Rijeka Jordan protječe kroz jezero, te ga vodom povrh toga djelomice snabdijevaju i podzemni izvori; dubina vode seže do nekih četrdesetak metara na najdubljem dijelu.

Jezero je bilo poznato po ljepoti prirode još u pogansko rimsko doba; međutim, njegov povijesno-vjerski značaj je poseban za kršćane, s obzirom da se radi o mjestu gdje su se, izuzev rođenja i pogubljenja, odigrali najznačajniji dijelovi Isusovog života. Brdo blaženstava je mjesto gdje je prema predaji Isus održao svoju čuvenu Planinsku propovijed; tu je iz lokalnog stanovništva regrutirao četvoricu apostola: Simona, Andriju, Ivana i Jakova; tu je čudesno s pet komada kruha i dvije ribe nahranio 5000 ljudi; naposljetku, ovo je također mjesto gdje je prema predaji hodao po vodi, te od opasne oluje koja im je ugrozila čamac spasio sve apostole smirujući ju (skeptici ovdje vole primijetiti da je Galilejsko jezero zapravo jednostavno premalo za takve olujne uvjete i veličinu valova; oni manje skeptični pak primjećuju da je svejedno oduvijek poznato po naglim i furioznim olujama). U mjestu Tabgha na sjeverozapadnoj obali jezera se nalazi palestinsko selo napušteno 1948. godine, s benediktinskom katoličkom Crkvom multiplikacije kruha i ribe; iako je crkva iz modernog doba, posjeduje posebnu atrakciju u obliku brojnih restauriranih ranokršćanskih mozaika iz petog stoljeća, među kojima se posebno ističe mozaik pred oltarom koji u čast Isusovog čuda prikazuje dvije ribe i košaru s kruhom. Capernaum, iliti na hebrejskom Kfar Naum, je ribarsko selo iz razdoblja Hasmonejske kraljevske dinastije. Od atrakcija se ovdje nalaze stara dvostruka sinagoga, originalno dovoljno stara da je u njoj još mogao za života propovijedati Isus, te gradska kuća koja je u bizantsko doba bila pretvorena u crkvu, kao kuća apostola Petra; i crkva i sinagoga su razorene tijekom invazije sasanidskih Perzijanaca 614. godine. Centar Magdala, ekumensko mjesto za bogoslužje, posjeduje “Brodsku kapelu", mjesto s oltarom u obliku broda, izgrađenim u čast Isusovog ovdašnjeg propovijedanja s čamca.

Beit Shean

Smješten u istoimenoj udolini u Sjevernoj pokrajini Izraela, gradić Beit Shean se nalazi nekih 120 metara ispod razine mora. Radi se o jednom od najstarijih gradova cijele regije: još dok je Egipat vladao Kanaanom tijekom kasnog brončanog doba, ovaj je grad bio bitan egipatski administrativni centar. Što se pak tiče bilijskog razdoblja Starog zavjeta, iz priče o Davidu saznajemo kako su Šaulu i njegovim sinovi, nakon što su poginuli u bitci, Filistejci izložili mrtva tijela baš u Beit Shean-u. Danas je u gradu glavna atrakcija jedinstveni istoimeni “urbani arheološki nacionalni park, gdje se prepliću ostaci staroegipatskog, biblijskog, helenističkog, rimskog te bizantskog grada, svjedočeći o preplitanju velikih civilizacija koja su obilježile ove prostore.

Jerihon

Ovaj biblijski grad je s početcima nekih 9000 godina prije nove ere jedan od najstarijih poznatih gradova svijeta, te prvi poznati pretpovijesni grad s obrambenim zidom. Za ovo su dobrim dijelom bili zaslužni brojni izvori u okolici, koji su Jerihonu još u biblijsko doba pribavili nadimak “grada palmi."

Jerihon je danas smješten u sklopu Palestincima naseljene Zapadne obale rijeke Jordan, unutar riječne doline, istočno od Jeruzalema i vrlo blizu same rijeke i jordanske granice; kao dio autonomne palestinske administracije služi i kao glavi grad njezinog Jerihonskog guvernerata; stanovnika ima dvadesetak tisuća. Ujedno je i geografski najniži grad na svijetu, nekih 258 metara ispod razine mora.

Najstarija i glavna gradska atrakcija za posjetitelje je Tell es-Sultan, poznat i jednostavno kao Drevni Jerihon, mjesto iskopina najstarijeg dijela grada, ironijom sudbine danas smješteno odmah uz mjesto moderne masovne patnje – golemi izbjeglički logor Ein as-Sultan, nekih dva kilometra sjeverno od centra modernog Jerihona. Najstariji dio grada potječe iz doba dok još nije bila izumljena čak niti keramika, a sve alatke i oružja su još bili isključivo od drveta i kamena. Osam i pol metara visok toranj s unutranjim stubištem u sklopu gradskih zidina (kao najstarijih na svijetu s i danas nezanemarivim gabaritima od više od 3.5 metra visine i skoro 2 metra debljine pri dnu) je tisućljećima bio najviša ljudskom rukom zidana građevina na svijetu, sve do izgradnje stepenaste Djoserove piramide u Egiptu.

Jerihon je također mjesto koje se spominje u Starom zavjetu u Kjnizi o Jošui kao mjesto prve bitke kojom je narod Izraela na putu iz Egipta započeo osvajanje “obećane zemlje" Kanaan. Epizoda je prilično surova: nakon što Izraelci šest dana hodaju oko zidina urlajući i pušući u ovnujske rogove (hebr. “shofar"), zidine se ruše; Izraelci na to masakriraju cjelokupno stanovništvo i domaće životinje (!!!), poštedjevši jedino prositutku Rahab i njezinu obitelj, s obzirom da je ona ranije prikrila i spasila Jošuine uhode u gradu. Arheolozi nisu našli tragove ovakvog događaja iz razdoblja kasnog brončanog doba, što znači ili da je dolazak Izraelaca iz Egipta smješten u potpuno krivo povijesno razdoblje, ili da je pak čitava epizoda potpuno apokrifna, naknadno puno kasnije napisana u doba kralja Jošije u sedmom stoljeću prije nove ere iz tadašnjih političkih razloga, te potom jednostavno interpolirana u Stari zavjet (ovo potonje je defnitivno poželjnije već iz razloga čovjekoljublja).

Naposljetku, uz spomenike pretpovijesti i biblijskog doba, na području Jerihona je još i jedan važan te nadasve zanimljiv spomenik ranoislamskog doba: Hishamova palača, izgrađena u doba dinastije Umajada u osmom stoljeću. Na šezdesetak hektara, ovdje su ostaci palače, ukrašenih kupelji, te poljoprivrednog veleposjeda. Ovdje fasciniraju brojni mozaici (najpoznatiji je “Drvo života"), dok brojne reljefne i skulpturne ljudske figure svjedoče o tome da u ranom islamu još nije postojao tabu prikazivanja ljudskih likova.

Mrtvo more

Smještena na niže od 400 metara ispod razine mora, obala Mrtvog mora je najniža suha kopnena točka na svijetu uopće. Mrtvo more je, poput bliskog mu Crvenog mora te Velikih jezera istočne Afrike, nastalo rasijedanjem kontinenata, koje polako, ali sigurno odvaja istočnu Afriku i dio Bliskog istoka od ostataka Bliskog istoka i Afrike – ovaj golemi rascjep se proteže od Galilejskog jezera na krajnjem sjeveru, preko Mrtvog mora i Crvenog mora, pa sve do obale Mozambika u jugoistočnoj Africi. Mrtvo more mu je najjedinstveniji i najzanimljiviji dio: ostalo je odvojeno od Crvenog mora uzdizanjem planinskih lanaca, a s obzirom da ga vodom nedovoljno puni tek rijeka Jordan, danas je ovo na najdubljem dijelu tristotinjak metara duboko jezero toliko slano – desetak puta slanije od mora – da se u njemu ne može otići pod površinu. Otud klasične fotografije kupača sa suhim novinama u rukama. Bitno: dobro pazite da Vam voda ne dođe niti u oči (to peče!), niti u nos, niti u usta – nikako ovdje ne močiti glavu. Također, valja pripaziti na metalne predmete: potpisnik ovih redaka je na svoje oči gledao kako se jednoj posjetiteljici za nekoliko sekundi rastopio metalni okvir naočala koje je držala u ruci i tek nakratko pogreškom smočila. Plivanje nije jednostavno (uobičajeni pokreti za plivanje tu dovode samo do “klackanja" naprijed-natrag), ali je uz male prilagodbe pokreta izvedivo, naravno bez prskanja i kvašenja prema očima. Blato s obale Mrtvog mora još od rimskog doba glasi kao ljekovito, tako da to ovdje možete slobodno isprobati. A tko ne bi želio koju dobru fotku iz Mrtvog mora?

Betlehem

Smješten desetak kilometara južno od Jeruzalema, Betlehem se nalazi u sklopu okupiranih palestinskih teritorija uz Zapadnu Obalu rijeke Jordan. Iako je nekoć bio većinom naseljen palestinskim kršćanima, grad je danas okružen brojnim utvrđenim židovskim naseljima, a kretanje gradom je ograničeno prisutnošću zida koji Izrael odvaja od područja Zapadne Obale rijeke Jordan – sve navedeno je dovelo do postepenog eksodusa kršćanskog stanovništva, tako da je danas Betlehem (na arapskom “Bayt Lahm") pretežno muslimanski grad s nekih trideset tisuća stanovnika u gradskoj jezgri, a skoro sto tisuća u široj gradskoj zoni. Grad je vrlo star čak i prema standardima Svete Zemlje: prvi njegov pisani trag potječe još iz korespondencije egipatskog monoteističkog faraona Ehnatona, negdje 1400. godine prije nove ere. Međutim, njegov glavni današnji značaj proizlazi iz kršćanske tradicije prema kojoj je ovdje rođen Isus (a zanimljivo je napomenuti da se tradicionalno također smatra i rodnim mjestom biblijskog kralja Davida). Shodno tome, najvažnija sakralna građevina grada je Bazilika Isusovog Rođenja, originalno izgrađena još u doba rimskog cara Konstantina, na mjestu pećine gdje je prema predaji rođen Isus; sadašnja zgrada je izgrađena u tadašnjem bizantskom stilu u doba cara Justinijana, a kasnije je više puta pregrađivana i dograđivana, posebice tijekom križarskih vremena (iz ovog su razdoblja ostali očuvani neki zanimljivi mozaici i slike). Samostanski kompleks koji ju okružuje je dijelom pod kontrolom katoličke, dijelom grčke pravoslavne, te dijelom armenske apostolske crkve, uz povremena trvenja oko točne podjele prostora. Pećina Isusovog rođenja se danas nalazi u crkvenoj kripti, a četrnaestokraka srebrna zvijezda s rupom smještena pod glavnim oltarom točno označava tradicionalno mjesto rođenja; kroz rupu je moguće posegnuti rukom kako bi se dotaklo kamen na kojem je prema predaji Marija rodila Isusa. Uz sjevernu stranu bazilike je smještena katolička franjevačka Crkva sv. Katarine s pripadajućim samostanom; ispod crkve je kompleks pećina, od kojih je najpoznatija Pećina sv. Jeronima, mjesto gdje je prema predaji sv. Jeronim Dalmatinac prevodio Bibliju na latinski (Vulgata).

Jeruzalem

Ovaj jedinstveni svjetski sakralni grad je sveto mjesto čak triju vjera – židovske, kršćanske i muslimanske. Na hebrejskom se stoga naziva “Yerushalayim", na hrvatskom (kao i većini europskih jezika) Jeruzalem, a na arapskom “Al-Quds". Za Židove je to najsvetiji grad uopće, s obzirom na Zid plača i mjesto na kojem je nekad stajao Salomonov Hram. Za kršćane je svet kao mjesto gdje je Isus bio izdan, osuđen, razapet, i naposljetku uskrsnuo, te kao mjesto gdje je nastao i svijetom se počeo širiti Kristov nauk. Za muslimane je pak nakon Meke i Medine treći najbitniji grad, jer je ovdje prema predaji Muhamed sletio u svom mističnom noćnom letu na krilatom konju s ljudskim licem po imenu “Buraq", na mjesto gdje je nekad bio Salomonov hram, a danas džamija al-Aqsa, ovdje se pomolio, te potom uzašao na sedmo nebo, gdje je susreo redom Adama, Isusa (na arapskom Isa/Esa), Josipa, Enocha/Idris-a, Aaaron/Harun-a, Musu/Mojsija, te naposljetku i Boga. Već je iz ovog razvidno da djelomična, ali nepotpuna teološka preklapanja između triju vjera (neki teolozi ih pak smatraju tek raznim verzijama jedne velike “abrahamske" vjerske tradicije) nažalost dovode do preklapanja prava koja različite vjere ovdje polažu na različite ključne lokacije koristeći različite argumente, a što pak dovodi do čestih trvenja i između i unutar abrahamskih vjera. S obzirom da sve navedene vjere na svoje načine štuju jednog te istog Boga, situacija je zapravo i nerješiva i tužna.

Zid plača, kako se naziva u zemljama Zapada, “Zid Buraq-a", kako ga zovu muslimani, te “Zapadni zid" (HaKotel Ha Ma’aravi) kako ga zovu oni kojima je pak najsvetiji – Židovi, je fragment starih gradskih zidina iz doba kralja Heroda koji podupire uzvisinu na kojoj se prema predaji nekada nalazio Salomonov Hram. Kao najbliže mjesto ruševinama Hrama, postao je glavno mjesto molitve i lamentacije za Židove u gradu, status kojeg uz povremena određena unutarnja trvenja oko dopuštenih načina molitve zadržava i danas. Iznad Zida je “Brdo Hrama" (engl. “Temple Mount"), povišena i kroz tisućljeća proširivana i dograđivana visoravan na kojoj se najprije nalazio originalni Salomonov Hram, kojeg su 587. godine prije nove ere srušili Babilonci pod kraljem Nabukodonozorom II. Drugi Hram, poznat i kao Herodov Hram, je izgrađen otprilike 516. godine prije nove ere, nakon što su Perzijanci srušili Babilonsko carstvo i dopustili ranije silom u Mezopotamiju preseljenim Židovima povratak u Svetu Zemlju. Dograđivan je i proširivan u vrijeme rimskog saveznika kralja Heroda, otkud mu i ime; Drugi Hram je konačno srušen kad je slučajno zapaljen tijekom rimske opsade Jeruzalema godine 70. nove ere, pod rimskim carem Vespazijanom; opljačkane dragocjenosti su potom dijelom korištene za izgradnju Koloseuma u Rimu. Hram nakon ovog više nije ponovno izgrađivan; nakon neuspjeha još jednog velikog ustanka Židova protiv rimske vlasti kojeg je vodio Shimon Bar Kokhba od 132. do 135. godine nove ere, rimski car Hadrijan Židovima potpuno zabranjuje pristup tadašnjem Jeruzalemu.

Brdo Hrama je danas više-manje u potpunosti prekriveno građevinama muslimanskog vjerskog kompleksa kojeg se naziva “Haram al-Sharif." Džamija Al-Aqsa, ime koje se katkad koristi i za cijeli kompleks, se u užem smislu odnosi na glavnu i najveću džamiju unutar kompleksa, izgrađenu (detalji nažalost nisu ostali zapamćeni) odmah po ranoislamskom osvajanju Jeruzalema od strane prve muslimanske vladarske dinastije Umajada. Širi kompleks uz ovu džamiju još uključuje zgrade muslimanskih redovnika, minarete, česme, medrese, te iznad svega “dragulj u kruni", to jest najljepšu građevinu čitavog kompleksa: “Kupolu kamena (engl. “Dome of Rock", arapski “Qubbat as-Sahra"), najstariji preživjeli dragulj islamske sakralne arhitekture uopće, izgrađen još krajem sedmog stoljeća. Kao i cijeli kompleks, i ova građevina je kroz stoljeća puno puta bila pregrađivana i dograđivana – uz interludij tijekom križarskog doba, kad je devedesetak godina provela privremeno preuređena u kršćansku crkvu (a kad ju je od uništenja spasilo i to što su ju pomalo neuki križari smatrali originalnim Salomonovim Hramom) – nakon što je Saladin ponovno osvojio Jeruzalem za muslimane, ponovno postaje džamija, te to ostaje sve do danas. Originalna struktura je izgrađena na mjestu gdje se nalazi “Kamen Temeljac"/"Plemeniti Kamen", mjesto za koje se smatra da se na njemu nekad nalazio najsvetiji dio Salomonovog Hrama, u kojeg su dok je hram još postojao pristup imali jedino “kohan"-i, nasljedno svećenstvo Salomonovog Hrama. Kamen se naziva i “Probušeni Kamen", zato što na jugoistočnom kutu ima rupu kroz koju se može pristupiti djelomično umjetnoj pećini ispod, a koju se naziva “Bunar duša." Arhitektura originalne građevine je inspirirana Bizantom, naravno  uz obilje ranoislamskih arapskih elemenata (efektno izmjenjivanje svijetlog i tamnog kamena u lukovima je tako tipično umajadska inovacija); zgrada je zanimljivog osmerokutnog tlocrta, današnju prelijepu plavo-bijelu vanjštinu ima zahvaliti umjetnosti ranog osmanlijskog doba, kad je prema nalogu Sulejmana Veličanstvenog presvučena polikromnim pločicama; naposljetku, od 1959. do 1962., izvana originalno olovna i tamna kupola je zamijenjena današnjom pozlatom. Dojam je svime time više zaigran nego monumentalan, ali to ne znači da se značaj kamena oko kojeg je izrasla ne shvaća ozbiljno – prema predaji, baš ovo je mjesto gdje je Bog stvorio i svijet i potom Adama, te kao jesto gdje je Abraham skoro žrtvovao Izaka. Na sjeverozapadnom dijelu kompleksa se nalaze ruševine rimske tvrđave Antonia, koju je kralj Herod dao izgraditi te joj dao ime u čast svojem mentoru, Rimljaninu Marku Antoniju. Tvrđava ima poseban značaj za kršćane, kao najvjerojatnije mjesto gdje se odigralo suđenje Isusu, iako ne postoji konsenzus oko ovog pitanja. Stara gradska jezgra Jeruzalema je područje istočnog dijela grada koje je površinom minijaturno, s ukupno tek 0.9 četvornih kilometara; sadašnji oblik omeđen vanjskim zidinama dobiva u vrijeme otomanske vlasti Sulejmana Veličanstvenog. Tradicionalno se dijeli na ukupno pet dijelova: uz Brdo Hrama, preostala četiri su Muslimanska Četvrt, Židovska Četvrt, Kršćanska Četvrt, te – ovo potonje pomalo zbunjujuće, s obzirom na to da su Armenci također kršćani – Armenska Četvrt. Stara gradska jezgra ima sedam dveri: Dveri Damaska, Herodove Dveri, Lavlje Dveri, Zlatne Dveri, Dveri Stajskog Gnoja, Sionske Dveri, te dveri Jaffa; s obzirom da su Zlatne Dveri davno zazidane, zamijenile su ih takozvane “Nove Dveri." Lavlje Dveri kršćani nazivaju i Dverima svetog Stjepana: ovdje naime počinje “Via Dolorosa", kršćanski hodočasnički put koji slijedi stazu kojom su rimski legionari sprovodili osuđenog Isusa na “Križnom putu" prema mjestu gdje će biti razapet. Blizu Dveri sv. Stjepana/Lavljih Dveri se nalazi francuska katolička crkva sv. Ane (franc. Église Sainte-Anne), izgrađena u prvoj polovici dvanaestog stoljeća, u križarsko doba tijekom vladavine kraljice Melisende nad Jeruzalemom, na mjestu gdje je nekoć bio hram rimskog božanstva iscjeljivanja Eskulapa, a iznad pećine koja je prema predaji bila roditeljski dom sv. Marije. Uz to što se radi o jedinstveno očuvanom spomeniku romaničke križarske sakralne arhitekture, crkva je poznata i po akustici izvanredno prilagođenoj izvođenju gregorijanskih korala. Blizu crkve je bazen Bethesda, gdje je prema predaji Isus čudotvorno liječio paralizu. Križni put dalje prolazi raznim ulicama, većim dijelom kroz ruševine posljednjeg rimskog grada koji je ovdje izgrađivan – Hadrijanovog grada “Aelia Capitolina." Križni put ima ukupno četrnaest postaja na nekih 600 metara ukupne dužine, te završava kod Crkve Svetoga Groba, na mjestu gdje je prema predaji Isus mučen, razapet, te pokopan prije uskrsnuća. Smještena u Kršćanskoj Četvrti stare gradske jezgre, grčka pravoslavna Crkva Svetog Groba se prema predaji nalazi na mjestu koje uključuje Golgotu/Kalvariju, to jest mjesto gdje je Isus mučen, kao i mjesto njegovog groba koji je nakon tri dana (uskrsnuće) pronađen prazan – ovo crkvu čini najsvetijim hodočasničkim odredištem za kršćane na svijetu, jer su unutar nje četiri posljednje postaje Križnog puta. Originalno iz jedanaestog stoljeća, građevina je danas kompleksno podijeljena između više zasebnih kršćanskih denominacija; svejedno svakih nekoliko godina tu dolazi do međusobnih trvenja koja znaju prerastati čak i u fizičke obračune među svećenstvom.

Brdo Sion, ili “Har Tzion" na hebrejskom jeziku, je ime brda koje se nalazi u Jeruzalemu tik izvan zidina stare gradske jezgre. Inače, ovo je treće brdo koje nosi to ime – nekad je “Brdo Sion" bilo sinonim za Jeruzalem iz doba kralja Davida, kasnije se istim imenom nazivalo Brdo Hrama, dok danas ovo ime nosi nekadašnje “Zapadno Brdo" Jeruzalema; ime “Sion" se povijesno koristilo i kao termin za cijelu Svetu Zemlju Izraelsku. Bitne lokacije koje se danas ovdje nalaze su armenski manastir Sv. Spasitelja (smješten tik izvan Armenske Četvrti, blizu Sionskih Dveri), zatim nedaleko smještena benediktinska katolička Opatija Marijinog Usnuća, izgrađena na mjestu gdje je prema predaji preminula sveta Marija, ali sama novijeg datuma – dao ju je naime izgraditi posljednji njemački car Wilhelm II početkom dvadesetog stoljeća, u pomalo začudnom stilu njemačke imperijalne neoromanike. U blizini ove opatije je pak “Davidova grobnica" (hebr. “Kever David HaMelekh", arap. “Maqam Al-Nabi Daoud"), mjesto koje usmena predaja iz devetog stoljeća smatra grobnicom ovog čuvenog biblijskog kralja, iako za ovo zapravo nema ni arheološke, ni povijesne, ni vjerske podloge: radi se tek o cenotafu, to jest o čisto simboličnoj “grobnici." Nalazi se u prizemlju nekadašnje crkve, čija gornja etaža danas pak sačinjava “Cenakul" – mjesto gdje je prema predaji Isus imao Posljednju Večeru s učenicima. S obzirom da niti ova predaja nema uporište u arheologiji,povijesti, ili pak vjerskim spisima, za pretpostaviti je da se ipak ne zna gdje je zapravo bilo mjesto Posljednje Večere, što naravno ničime ne umanjuje sakralnu vrijednost ove lokacije.

Susjedno pak brdo, poznato kao “Maslinova gora", ima poseban značaj za kršćane kao tradicionalno mjesto Isusovog Uzašašća; inače je poznato i kao glavna nekropola Jeruzalema iz biblijskih vremena. U podnožju ovog brda se nalaze Gethsemanski vrtovi, gdje je prema predaji Isus otišao pomoliti se nakon Posljednje Večere u pratnji apostola Petra, Ivana i Jakova, ovdje doživio Agoniju, te naposljetku i izdaju koja će ga stajati života. Vrtovi su danas pod paskom franjevačkog reda, a za nas je posebno zanimljivo što vrtovi franjevcima pripadaju od 1681. godine, kad su ih kupili i franjevcima zavjetovali trojica hrvatskih vitezova Svetog reda jeruzalemskog, po imenu Pavao, Antun i Jakov. Naposljetku, na Maslinovoj gori se, u sklopu karmelićanskog samostana, nalazi i katolička Crkva Očenaša (franc. Église du Pater Noster). Iako je malo vjerojatno da je sam Isus ovdje prvi izgovarao riječi molitve, kako to tvrdi usmena predaja, crkva je u križarsko doba postala glavni centar za poučavanje ove molitve, status kojeg slijedom istog zadržava sve do danas.

Tel Aviv

U ovoj zemlji s toliko količinom povijesti, zapravo je osvježavajuće susresti grad koji je u tolikoj mjeri posvećen modernome kao što je to slučaj s Tel Aviv-om. S nekih pola milijuna stanovnika u užoj gradskoj zoni, nešto manje od milijun i četiristo tisuća stanovnika ukupno u gradu, te više od četiri milijuna u široj okolnoj urbanoj zoni, Tel Aviv, veličinom sličan Jeruzalemu, za razliku od Jeruzalema koji gleda prema prošlosti, od osnutka naovamo ponosno gleda u budućnost. Nastao uz izraelsku obalu Sredozemlja, grad je danas s ove, morske strane uveliko određen uređenim pješčanim plažama, kojih u sklopu grada ima čak dvanaest. Posvećenost grada modernizmu se najlakše razabire kroz činjenicu da je “Bijeli grad" Tel Aviv-a zasluženo upisan na UNESCO listu svjetske baštine ne, kako to obično biva, radi drevnosti, nego baš radi modernog – ovdje se radi o urbanoj aglomeraciji od nekih pet tisuća zgrada, od kojih su sve redom bile najmodernije i najinternacionalnije u doba dok se ovaj dio grada brzo razvijao, tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća. Glavna inspiracija je bila Bauhaus arhitektura njemačke Weimarske Republike – ovo i zbog toga što se taj stil smatrao najmodernijim postojećim u tom razdoblju svjetske povijesti, ali i zato što su nakon dolaska nacista na vlast mnoga velika imena njemačke arhitekture bila primorana pobjeći ovamo, donoseći svoje ideje te poučavajući lokalne arhitekte. Oni su pak onda dizajne originalno izrađene za njemačke velegradove naučili prilagođavati lokalnoj mediteranskoj klimi. Način života je u Tel Avivu potpuno zapadnjački: grad je poznat po avangardnoj umjetnosti, vrhunskoj gastronomiji (Carmel Market je poznata tržnica), te nadasve opuštenoj “vibri." Za one koji pak ipak požele nešto pitoreskno, tu je Jemenska četvrt (hebr. “Kerem HaTemaniem"), gdje su jemenski Židovi uspjeli održati “starinsku" atmosferu tipične židovske četvrti

s juga Arapskog poluotoka, uz brojne krivudave uličice i starinsku tradicionalnu jemensku arhitekturu. Ovdašnji kafići i tradicionalni restorani su među najboljima i najpovoljnijima u cijeloj državi.

Naposljetku, uz modernizam većine Tel Aviv-a, za savršen kontrast tu je Yafo/Jaffa – prastara, tradicionalna trgovačka luka s očuvanom arhitekturom iz otomanskog razdoblja. Ako ste pomislili na slatkiš “Jaffa Cakes", on ipak ne potječe odavdje, nego iz Britanije gdje je izmišljen 1927. godine; međutim, točno je da je ime dobio prema ovdašnjim narančama sorte Jaffa/Shamouti, koje su s debelom korom i malim brojem sjemenki bile izvanredno pogodne za izvoz. Uz arhitekturu koja ovdje oživljava neko davno prošlo doba, ovaj dio grada je poznat po tržnicama, restoranima, kafićima, zanatskim buticima i umjetničkim galerijama; kao jedno od najboljih mjesta za jelo i izlazak, Yafo posebno oživljava navečer.

Zašto posjetiti Izrael?

1. Nenadmašiva drevna vjerska kultura i sakralni spomenici: u Svetoj zemlji Eretz Yisra’el su započele sve abrahamske religije današnjeg doba – ovo je izvorna zemlja Postanka, Biblije i vjere u jednog Boga; što se drugo na cijelom svijetu po značaju za religiju, kulturu i civilizaciju uopće može s time mjeriti?

2. Raznolikost ponude: drevno ovdje dolazi ruku pod ruku s najmodernijim; zapadni način života se ovdje isprepliće s mistikom orijenta, a najmodernije trgovine i tržnice s tradiconalnim sukovima; od relaksiranih mjesta poput Tel Aviva do gradske vreve Jeruzalema, plodnih krajeva koji se isprepliću s pustinjom, obala Sredozemlja i Crvenog mora, kontrasti koje se ovdje doživljava na svakom koraku su čudesni i neusporedivi.

3. Shopping: vjerski i svjetovni suveniri, antikviteti, zlato i nakit, odjeća, začini, moderne i tradicionalne zanatske umjetnine i rukotvorine…za svačiji ukus ponešto.

4. Kuhinja: kombinacija bliskoistočnih (humus i shakshuka su praktički nacionalna jela) utjecaja s internacionalnom kuhinjom, te s nacionalnim kuhinjama svih krajeva svijeta iz kojih su se ovamo doseljavali Židovi – raznovrsno i izvanredno!

5. Gostoljubivost: svim međusobnim sukobima unatoč, ovdašnji izraelski i palestinski narod se jednostavno natječu u tome tko će posjetiteljima ponuditi bolju i istančaniju gostoljubivost.